Prirodni med

Opis i nabrajanje mnogostranih mogućnosti primjene ljekovitog bilja ne može se zaključiti, a da se ne spomene med kao biljni proizvod od najvećeg ljekovitog djelovanja.

Med sakupljaju pčele, ose, bumbari, stršljeniiz mednih žlijezda najraznovrsnijih cvjetova, prerađuju ga u svom tijelu, fermentiraju, zgušćuju i odlažu u saće košnica. Med je mješavina voćnog i grožđanog šećera, aromatičnih i sluznih tvari, mravlje kiseline, eteričnih ulja i vode.
Gospodarsko značenje ima samo pčelinji med. Koliko je mukotrpna radinost pčela u proizvodnji meda, naslućuje vrlo malo ljudi jer, da bi proizvele oko pola kilograma meda, potrebno je da oko 2000 pčela tijekom čitava ljeta skupljaju med.
Različite vrste meda nose naziv prema bilju iz kojeg su ga pčele prikupile. Tako se razlikuje takozvani livadni med, dobiven od najrazličitijih livadnih cvjetova, šumski med koji pčele prave od cvjetova četinjača (omorika, jela, bor, ariš), te vrijeskov med, dobiven s vriština u čijoj biljnoj zajednici glavno mjesto zauzima vrijesak (Calluna vulgaris L. Huli.).
Na našem kontinentalnom području je vrlo dobro poznat med od lipe, od akacije i med od pitomog kestena. Na našem primorskom području pčelari veoma cijene kadulju (Salvia officinalis L.), primorski (Satureia montana L.) i planinski vrijesak (Satureia subspicata Vis.) koji služe kao izvanredna paša za pčele i od kojih se dobiva izvrstan i zdrav med.
Pčelinje paše su poznate pčelarima pa za vrijeme cvatnje kadulje i vrijeska nastaju brojne seobe pčelara koji sa svojim košnicama proputuju velike udaljenosti da bi iz kontinentalnih krajeva stigli na vrijeme u primorske krajeve kako bi iskoristili cvatnju biljaka i opskrbili se prvoklasnim medom.
Navedene najvažnije vrste meda razlikuju se po boji, aromi i okusu. Svaka vrsta meda može biti tekuća ili zgusnuta (kristalizirana) ali u svom ljekovitom djelovanju su jednako vrijedne.
Kristalizirani med može se uvijek i brzo učiniti tekućim ako posudu s medom uronimo u toplu vodu, do 45°C. Po postupku dobivanja meda razlikuje se nekoliko vrsti ali su hladni i topli načini dvije najvažnije vrste dobivanja.
Vrcani med, dobiven hladnim postupkom, najprirodniji je, najbolji i najljekovitiji.
Prokuhan ili jako ugrijan med gubi potpuno svoju ljekovitost, vitamini i fermenti budu uništeni, eterična ulja i mravlja kiselina ispare, a djelomično ispare i aromatične tvari.
Med ugrijan preko 45°C je samo hrana ali nije i lijek. Med se danas ne smatra tako dragocjenim kao u prijašnja vremena, čak su se pojavili i glasovi koji tvrde da med prouzrokuje želučane bolove, žgaravicu i druge poteškoće.
Ako med uzrokuje navedene teškoće, onda su uzroci drugdje, ili med nije pravi, dakle, dobiven neprirodnim putem, ili se radi o patvorini meda. Već je spomenuto da toplim načinom dobiveni med nije punovrijedan. Osim toga med mora biti zreo. U tome se često griješi jer se med vadi prije završenog procesa zrenja. Odloženi med u saću nije odmah »zreo« i nije prikladan za čuvanje. Prerano vađeni med ne gubi samo prije vremena svoj fini miris, on počinje vreti, postaje kiseo i konačno se kvari. Na takav način dobiveni bezvrijedni med, miješa se, možda, s dobrim medom i takav patvoreni med, vrlo lako uzrokuje žgaravicu ili želučane bolove.
Potpuno sazreli med sadrži mravlju kiselinu, koja mu ne garantira samo postojanost, nego mu daje i nakon dužeg ležanja visoko baktericidno i antiseptično svojstvo. Samo biološkim putem dobivena mravlja kiselina posjeduje ta svojstva. Prema tome, s pravom se može pretpostaviti da mravlja kiselina u medu krije u sebi još druge do sada neutvrđene materije.
 
Postoji čitav niz patvorenja meda: Da bi med postao teži, stavljaju se u njega razne primjese kao što je voda, sok od mrkve, brašno od raži, prosa, graška ili kestena, rastopina šećera, šećerne repe, sirup od škroba kao i najfinije mljeveni pijesak. Primjesa vode prepoznaje se tako da se kap meda kapne na staklenu površinu – ako se kap meda vrlo brzo razlije, tada je u med primiješana voda. Prirodno čisti, zreli med ostaje u tom slučaju kao spljoštena kugla.
Primjesa brašna može se prepoznati, ako se medu doda nekoliko kapi joda. Postane li kod toga med mesnate boje ili siv, tada je primiješano brašno od mahunarki (grah, grašak i sl.) a ako postane crvenkasto-plav, onda je primiješano brašno od krumpira.
 
Sasvim se jednostavno ustanovljuje je li medu dodan sirup: u posudi se rastopi 1 g meda u 2 g vode i tome se doda 15 ccm alkohola. Nastane li mliječna zamućenost, u medu postoji primjesa škrobnog šećera ili škrobnog sirupa. Dugo vremena nije bilo moguće u potpunosti patvoriti med jer se umjetno nije mogla stvoriti fina aroma meda. Modernoj kemiji je uspjelo patvoriti aromu i to iz pčelinjeg saća nakon vrcanja meda, pomoću tekućeg otapala. Te patvorine imaju većinom primamljiva imena kao najfiniji kristalizirani med, najfiniji rafinirani med, med od grožđanog šećera, najfiniji stolni med, miješani med i drugi nazivi. Od tih mnogobrojnih patvorina meda najbolje ćete se zaštititi ako med nabavljate kod poznatog pčelara ili u prodavaonicama pčelarskih zadruga. Članovi pčelarskih zadruga pod strogom su kontrolom Udruženja pčelara i sanitarnog inspektorata koji isključuju krivotvoritelja.

izvor: Biljna Ljekarna

Facebook Comments