Za buduće mame – Zašto beba neće zaspati?
Najvažnije je da dijete zna kako je roditelj dostupan i da neće ignorirati njegove potrebe. Druga je faza dosljednost kada roditelj svaki put vrati dijete u krevetić nakon što ga umiri.
Beba koja se teško uspavljuje i često budi prve je mjesece roditelja u mnogim domovima pretvorila u noćnu moru. Metode kojima se u takvim slučajevima služe roditelji govore o neiscrpnoj mašti uglavnom iznurenih mama i nešto rjeđe — tata. Bebicu koja ne želi spavati nerijetko se nosa i ljuljuška do iznemoglosti, poneki na prvi znak trljanja okica izvlače kolica i kreću u spasonosnu, uspavljujuću vožnju, a drugi su otkrili da malac najbrže zaspe u automobilu pa se ritual uspavljivanja uz zvuk motora redovito zbiva tijekom kruženja po četvrti. Kako se, pak, upadne u to vrzino kolo i kako uvesti reda u poremećeni ritam bebina sna?
Kada, koliko dugo i često dijete treba spavati?
Na pitanja koja se nameću svakom roditelju savjete nudi diplomirana psihologinja Kristina Bačkonja. – Za početak, svako dijete ima vlastitu osobnost, koja se odražava i može utjecati na ritam spavanja. U prvih nekoliko tjedana života bebe čak polovicu dana provedu spavajući, ali ritam spavanja je često vrlo individualan i specifičan. Problemi sa spavanjem, pak, uglavnom nestaju do dobi od četiri mjeseca, a postupnim razvojem živčanog sustava djeteta dolazi i do uspostavljanja ujednačenijeg ritma budnosti i spavanja, tako su bebe dosta vješte u učenju kako usnuti bez ičije pomoći, problemi koje imaju sa spavanjem uglavnom nastaju zbog navika i upravo je ovdje bitna uloga roditelja. Normalno je da u prvih nekoliko mjeseci roditelji razvijaju naviku uspavljivanja bebe na svojim rukama. Ti trenuci roditeljima i bebama pružaju osjećaj bliskosti i ugode, a problemi nastaju tek ako to djetetu s vremenom postaje jedini način na koji može zaspati — kaže psihologinja Kristina Bačkonja. — Stoga dijete, kako bi naučilo povezivati krevetić sa spavanjem, treba staviti u krevetić kad postane pospano, ali dok je još uvijek budno. Dobro je da roditelji osmisle rituale koji prethode spavanju. Krevetić pritom ne smije biti natrpan igračkama, a nakon navršene prve godine života djetetu se može dati i neka mekana igračka, jastučić ili dekica koja će mu stvoriti osjećaj sigurnosti. Međutim, negodovanje i suze svejedno često prate roditeljske pokušaje da dijete zaspe u svom krevetiću. Stručnjaci kažu da je to jasan poziv za zaštitu i utjehu i da ga ne treba ignorirati.
Normalno je da se prvih mjeseci razvije navika uspavljivanja na rukama, to i roditeljima i bebama pruža osjećaj bliskosti i ugode.
Plač upravo to sugerira. Slično je i kod odvikavanja od spavanja s roditeljima. U tim je situacijama najvažnije da dijete zna kako je roditelj dostupan i da će ga utješiti, odnosno da neće ignorirati njegove potrebe. Druga je faza dosljednost slijedom koje će taj isti roditelj svaki put nakon utjehe i umirenja dijete vratiti u njegov krevetić — kaže psihologinja Kristina Bačkonja. Spavanje, pak, u krevetu s roditeljima navika je koju su opet omogućili i stvorili — odrasli. Valja, međutim, računati s tim da će za iskorjenjivanje te navike trebati strpljenja i vremena.
Ako se dijete navikne spavati s mamom i tatom u krevetu, ne može se očekivati da će mališan u dobi od, primjerice, šest ili sedam godina sam od sebe roditeljsku postelju zamijeniti svojim krevetićem. U procesu privikavanja na vlastitu sobu i krevet bitno je da su roditelji uporni i dosljedni u svojim zahtjevima. Kada dijete zaplače, mora ga se utješiti, kada ga je strah — zaštititi, ali svaki put roditelji moraju napustiti prostoriju s jasnim stavom da je to njegova/dječja soba. Dijete će se s vremenom prilagoditi i prihvatiti novu situaciju kao normalno stanje.
Osim noćnog sna, u dječjoj je dobi, dakako, važan i poslijepodnevni odmor. Osnovna je svrha poslijepodnevnog sna predah od dotadašnjih dnevnih aktivnosti. U ugodnom okruženju dijete će se umiriti, odmoriti i po mogućnosti usnuti. Mnogi mališani, pak, dnevnom snu pružaju veliki otpor.
Iako je i poslijepodnevni san važan, djeca se međusobno jako razlikuju. Neki se odmaraju nekoliko puta na dan, drugi spavaju nekoliko sati bez prestanka, dok nekima dnevni odmor gotovo ne treba. Stoga, ako dijete odbija dnevno spavanje, valja dobro razmisliti treba li mu uopće odmor — savjetuje K. Bačkonja.
Roditeljske brige povezane s dječjim spavanjem ne nestaju ni kako mališan odrasta. Adolescenti se nerijetko smatraju odraslijima nego što uistinu jesu pa im se čini da im je dovoljno sna koliko i odrasloj osobi. Upravo suprotno, zbog emocionalnih i psihičkih promjena koje prolaze u adolescentskim godinama itekako im je potreban zdrav odmor i dovoljno sna.
Današnjim generacijama, nažalost, to nije prioritet. Prosječnom adolescentu potrebno je 9,5 —10 sati noćnog sna jer se hormoni odgovorni za spolno sazrijevanje i rast luče upravo noću, u snu. Nedostatak sna, pak, može biti odgovoran za ekstremno neraspoloženje, slab uspjeh u školi pa čak i za depresiju. Opterećeni očekivanjima, školskim i izvanškolskim obavezama, adolescenti su pod povećanim stresom. Povrh svega, mnogi se u toj osjetljivoj fazi okreću kavi ili energetskim napitcima jer se zbog škole bude rano, a na spavanje pak odlaze kasnije nego ikada. Sve to, kao i aktivne videoigre i sl. prije spavanja treba svesti na minimum — upozorava K. Bačkonja, koja savjetuje da se adolescente pusti da vikendom spavaju koliko god žele kako bi se odmorili od izrazite mentalne i emotivne aktivnosti karakteristične za tu dob. Kvalitetnijem snu pridonijet će redovita fizička aktivnost.